Povijest župe

Ova župa se u početku tretirala kao dio velike župe Radobilje (sjedište u današnjim Katunima). Zbog turske okupacije nadbiskupi nisu mogli obavljati svoje službene pastirske pohode (tzv. biskupske vizitacije) ovoj župi, pa tako ni u arhivu nema podataka o njoj.

Nadbiskup Stjepan Cupilli prvi uspjeva posjetiti Radobilju. U zapisniku njegova pohoda 1711. god. nalazi se opis granice ove župe: ". Na sjeveru dolazi do Čerinpolja i Lovacbunara, a odatle prema brdu Pečunu, zatim granicom Tijarice na istoku do Velikog Sviba. i dalje". Ni slijedeća vizitacija ovog nadbiskupa od 20. lipnja 1718. god. kad je ponovno pohodio Radobilju, izričito ne spominje Dobranje, premda nabraja sedam sela koja spadaju pod župu Radobilju: Katuni, Kreševo, Blato, Žeževica, Grabovac, Cista i Nova Sela.

Imotski je oslobođen od Turaka na dan Gospe od anđela 2. kolovoza 1717. a mir s Turcima, tzv. Požarevački mir, sklopljen je 21. srpnja 1718. pa se tek tada moglo poći i u ova sjevernija mjesta. U zapisniku jedne kasnije vizitacije biskupa Pacifika Bizze iz god. 1750. piše: "crkva sv. Ante u Svibu ovisna od glavnog župnika u Katunima, a uključena u kapelaniju Ciste, a i kapelanija Dobranje je ovisna od kapelana Ciste".

Tako počinje slobodniji i plodniji pastoralni rad svećenika u župi, odnosno kapelaniji Dobranje sredinom 18. stoljeća. Da je taj rad doista bio plodan, a narod, usprkos višestoljetnom turskom jarmu i potlačenosti, ostao vjeran Bogu, pokazuje nam i dobar broj uzornih svećenika iz ovog malog mjesta. U toj drugoj polovici 18. stoljeća iz Dobranja je postalo osam svećenika, prvi don Šimun Vuletić, a posljednji njegov sinovac don Marko Vuletić.

Koje je godine župa Dobranje dobila vlastitog svećenika ne može se sa sigurnošću reći, ali pretpostavlja se da se to dogodilo oko 1760. i svakako prije nego je Svib dobio svog svećenika. To nam pokazuje zapisnik vizitacije biskupa Nikole Dinarića 21. lipnja 1762. Tu župnik Radobilje don Frane Balić nabraja ove crkve kao ovisne o Katunima: Blato, Nova Sela, Cista, Dobranje, Svib i Kreševo. Za Svib kaže da je udaljeniji od Ciste nego od Dobranja, pa bi bilo dobro da kapelan Dobranja poslužuje Svib, "jer je bliži i za pola sata bi mogao priskočiti u slučaju potrebe. Svibljanima bi bilo mnogo lakše ići na misu u Dobranje nego u Cistu i s obzirom na blizinu i s obzirom na lakši put, premda bi bilo najbolje postaviti i njima vlastitog kapelana, ako se bude tako svidilo Gospodinu Prisvitlom".

Prije nego su ova sela dobila svoje vlastite svećenike posluživao ih je župnik iz Radobilje sa svojim pomoćnicima, onako kako je bilo moguće u ono nemirno vrijeme. O tome je nešto zapisao pisar biskupa Pacifika Bizze prigodom njegove vizitacije župe Radobilje 19. lipnja 1754. Na upit biskupa o granicama župe i pomoćnicima, župnik don Frane Balić je odgovorio: "Župa obuhvaća: Katune - kao glavno selo, Kreševo, Blato, Nova Sela, Cistu, Dobranje i Svib. Imam četiri kapelana koji dijele sakramente vjernicima, a i ja često posjećujem rečena sela i vršim župničke čine". Kad ga je biskup upitao tko postavlja kapelane i kako ih plaća, on je odgovorio: "Postavljam ih ja, a njihova je nagrada dio od svega. Prihod od svih ovih sela se sabire i dijeli jednako sa svim kapelanima, a i ja nema više, osim dar jedne kuće po selu".

Ovako je župa Dobranje ovisna o Radobilji sve do 1849. premda već od 1760. ima samostalnog svećenika, a župsku crkvu još mnogo prije. Novo uređenje župa nadbiskupije splitsko-makarske, proglašeno tzv. Organskim dekretom, izvršeno je 1849. god. Tada prestaje stoljetna povezanost Dobranja s Radobiljom, a počinje s Aržanom koje je od tada do početka 20. stoljeća bilo administrativna veza između župe i dekanata.

Crkve i kapele

U Dobranjama postoje dvije crkve: stara župska crkva koja je služila do 1970. i pokraj nje nova, sadašnja župska crkva.

Stara župska crkva

Ova crkva, kao i čitava župa Dobranje, od samog početka svog postojanja ima za zaštitnika sv. Ivana Krstitelja, čiji se blagdan svečano slavi u ovoj župi svake godine 24. lipnja. Kada je sagrađena prva crkva u Dobranjama nije lako reći. Na Katastarskoj mapi iz 1725. god. ucrtana je crkva sv. Ivana Krstitelja što znači da je već prije sagrađena. No, to je vrijeme nakon oslobođenja od Turaka, kada su se crkve mogle graditi. A što je bilo prije? Sa sjeverne strane današnje crkve nalazi se prostrano groblje. Može se pretpostaviti da je tu bila mjesno groblje i crkva koji su se koristili prije turskog vremena. Nakon oslobođenja sagrađena je nova crkva, oko 1720. a uz nju i groblje. Stara župska crkva izgrađena je na potpunoj osami, među hrastovima na terenu između Krivodola Kosice i Vlake, a u neposrednoj blizini starijeg dobranjskog groblja i stećaka.

Stara župska crkva

Crkva je obnovljena oko 1740. O tome da je crkva produživana nema ništa zapisano i toga se, ni u pripovijedanju starijih nitko ne sjeća. Ali, u to nas upućuje vanjski izgled zidova i način gradnje. Vidljivo je i to da su dva velika prozora nanovo probijena i da je nadozidan još jedan metar zidova. Zvonik nad njezinim pročeljem, s otvorima za tri zvona, sagrađen je "NA 2. MAJA 1782", kako je na njemu uklesano, što se još uvijek dobro vidi. A prvi spomen o zvonima nalazi se u izvještaju o vizitaciji Dobranja nadbiskupa Lelija Cippica 1789. gdje stoji: "1. lipnja nadbiskup svečano slavi sv. misu i blagoslivlje dva zvona. Jedno je B. D. Marije, a drugo sv. Frane Asiškoga". Jedno od tih zvona sačuvano je do danas i nalazi se na zvoniku nove crkve. Na njemu piše:

ANNO DOMINI

MDCCLXXXVII

OPUS CA VENEZIA

Pretpostavlja se da crkva nije bila odmah dovoljno uređena jer je ovo malo i siromašno selo trebalo više vremena da bi potpuno dovršilo gradnju crkve. Biskupi u svojim vizitacijama su redovito naglašavali potrebu uređenja crkve za dolično obavljanje službe Božje. 31. svibnja 1789. nadbiskup Lelije Cippico naređuje "da se u crkvi probiju dva prozora, da se sva obijeli, da se nabavi ispovjedaonica i da se uredi pod crkve". Isto tako u svojim zapažanjima s vizitacije 15. srpnja 1852. biskup Alojz M. Pini piše: "selo je vrlo siromašno i crkva se ne može uzdržavati pa nedostaju neke sitnice: križ koji se nosi na sprovodu, ključ i svila za krstionicu. a crkva nema ništa i uzdržava se samo milostinjom vjernika". Svršetkom prošlog stoljeća crkva već posjeduje nekoliko komada zemlje od kojih se danas koristi samo zemljištem koje se nalazi sjeverno od crkve, tzv. Krivodolom.

Crkva ima dva oltara, glavni i pobočni. Glavni oltar posvećen je sv. Ivanu Krstitelju, a pobočni Gospi Karmelskoj. Oltari su napravljeni od kamena i obloženi drvenim antipendijima, a ukrašeni su izrezbarenim drvenim stupovima. Iznad glavnog oltara, lijevo, na daskama je naslikan sv. Jure u borbi sa zmajem, a desno sv. Mihovil. Tu je stajao i najstariji mali kip sv. Ivana napravljen od drveta. Danas je prilično oštećen. Nabavljen je poslije novim kip sv. Ivana, od gipsa, i prenesen je u novu crkvu. Glavna crkvena lađa širinom visinom i duljinom je veća, a i starija od prezbiterija koji je veoma malen. Duljina crkve iznosi 11.50m, širina 4.00m, a visina 4.10m. U crkvi postoji i kor na koji se penjalo drvenim stepenicama, a redovito je bio rezerviran za muškarce. Muškarci su sve donedavno bili i glavni pjevači kod mise. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, kad su se razišli po svijetu te ih malo ostalo kod kuće, pjevanje preko mise preuzele su djevojke.

Ispred crkve lijevo od glavnih vrata napravljen je i pomoćni oltar koji se upotrebljavao nekoliko puta kroz godinu kad se služba Božja obavljala vani, na otvorenom. S istočne strane crkve, izvan groblja nalazi se i "crkovna čatrnja". Napravljena je za vrijeme župnikovanja don Jeronima Bečića (1869-1870), a obnovljena je šezdesetih godina 20. stoljeća.

Stara crkva je najviše obnovljena za vrijeme župnikovanja don Marinka Brbića (1924-1929). Tada su ponovo stavljena zvona na crkvu, kupljen je veliki križ, kip sv. Ivana, popločan je pod crkve, a oko crkve uređeni su groblje i ograda. Električna instalacija postavljena je 1963. god.

Nova župska crkva

U neposrednoj blizini stare župske crkve, sa sjeverne strane, 1972. god. završena je nova crkva. I ona je, čuvajući tradiciju odanosti sv. Ivanu Krstitelju, stavljena pod posebnu zaštitu i patronat ovog velikog sveca. Nova crkva je dosta velika. Tko u nju dođe u onim godišnjim razdobljima kad najveći dio Dobranjčana nije u rodnom mjestu, mogao bi pomisliti da je i prevelika. No u vrijeme velikih blagdana i školskih praznika crkva zna biti dupkom puna vjernika i vjernica.

Potreba za gradnjom nove crkve osjećala se već dugo. Još svršetkom 19. stoljeća, prigodom biskupskih posjeta i pregleda župe, upozoravalo se da je crkva premala, te da treba izgraditi veću. Ta želja biskupa i Dobranjčana počela se ostvarivati tek 1964. god. Tada je ovdje župnik bio don Petar Kovač (1946-1970). Usprkos svojoj starosti on se prihvatio organizacije gradnje nove crkve. A i narod se oslobodio vjekovnog siromaštva, pa su svi željeli pomoć izgradnju nove crkve.

Nova župska crkva

Gradnja crkve počinje 1965. po nacrtu dipl. inž. Ante Baraća. Dobranjčani su tu crkvu izgradili svojim radom i novcem, bez ičije pomoći i u dosta kratkom roku. Crkvu je posvetio nadbiskup dr. Frane Franić 1972. god. na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista 27. prosinca. Radove je priveo kraju i crkvu pripremio za posvećenje don Lovre Žuljević. Nadbiskup je pohvalio njegov rad pa je prigodom posvećenja crkve zapisao: "Pastirski pohod je obavljen s lijepim duhovnim plodovima i bilo je mnogo vjernika nazočno na misi. Zahvaljujemo se župniku don Lovri za revan dušebrižnički rad".

Dimenzije nove crkve su: dužina 18.00m, širina 9.20m, površina 163 m2. oltar i svetohranište su napravljeni od bijelog bračkog kamena. Iza oltara se nalaze dva kipa sv. Ivana Krstitelja. Jedan je nabavljen 1924. a drugi noviji je darovala jedna obitelj. S desne strane oltara je kip Blažene Djevice Marije, a crkvi ga je, prema svom zavjetu, darovao Milan Ćubelić 1970. god.

Kapela sv. Ivana Nepomuka

Kapela sv. Ivana Nepomuka nalazi se u zaseoku Vuletići. Sagrađena je 1790. god. a mali zvonik uz nju 1791. Te se godine mogu još uvijek jasno pročitati na kamenom bloku zvonika i na nadvratnom pragu kapele.

Kapelu i zvonik sagradio je don Šimun Vuletić, kako pričaju mještani, na svoj trošak i svojim rukama. On je već 1789. god. pokazao dozvolu dobivenu od pape za gradnju kapele biskupu koji je tada došao u Dobranje radi krizme i pregleda župe. Nedaleko od kapele sagrađen je veliki kameni zid visok 6 metara koji je osiguravao kapelu i ostale građevine oko nje od napada hajduka koji su znali haračiti u ono vrijeme. Sve te građevine i kapelu, poslije don Šimunove smrti preuzeo je u nasljedstvo njegov sinovac don Marko Vuletić.

Kapela je duga 3.90m, široka 2.30m, a visoka 3.50m. Izgrađena je od pravilno klesanih kamenih blokova tako da još uvijek lijepo izgleda, samo, na žalost, u zvoniku nema više zvona. Na kapeli su dvoja vrata, sa sjevera i s juga, a bila su i treća, od zapada, nasuprot oltaru, kao direktni ulaz iz don Šimunove kuće. Ta treća vrata zazidana su i sad služe kao prostor u kojem je ormar za crkveno ruho. Na oltaru je smješten mramorni kip sv. Ivana Nepomuka kojeg je nabavio makarski kanonik Ivan Josip Pavlović Lučić, vjerojatno iz Venecije, a naručio ga je, prema svojem zavjetu u teškoj bolesti, don Šimun.

Kapelica sv. Ivana Nepomuka

Za sv. Ivana Nepomuka, don Šimun se po svoj prilici odlučio zbog toga što se taj svetac ne štuje posebno nigdje u bližoj okolici, ali još više stoga što je on zavolio sv. Ivana u Priku kod Omiša, gdje je u glagoljaškom sjemeništu učio bogoslovne nauke i gdje je ovaj svetac bio mnogo štovan od omiškog puka.

U kapeli se bogoslužje obavlja samo na svečev blagdan, 16. svibnja. Tu se nalazi nekoliko obrednih knjiga i molitvenika koji su u vrlo lošem stanju. Po svoj prilici ostavština su svećenika don Šimuna i don Marka. Između ostalog tu je jedan misal napisan glagoljicom: Misal' rimskij slavenskim' jazikom', a tiskan je u Rimu 1741. god. pa Ritual rimski, te jedan latinski misal.

Iznad oltara nalazi se Gospina slika za koju je biskup Josip Godeassi, za svoje vizitacije 1841. napisao: "U kapeli sv. Ivana Nepomuka jedna je lijepa slika. To je kopija, a prikazuje Gospu s djetetom". A da je slika smatrana vrijednom govori i to što su se za nju interesirali stručnjaci Konzervatorskog odjela u Splitu. Dne 31. prosinca 1915. došao je župniku dopis kojim Konzervatorski zavod pita za stanje u kojem se nalazi Gospina slika u kapeli Vuletić. Iz bojazni da bi slika mogla nestat, vlasnici ove kapele sliku nisu predali na konzerviranje.

Kod kipa sv. Ivana nalazi se minijaturna noga od srebra, donesena svecu u zahvalu za ozdravljenje. Isto tako i jedna srebrna pločica s likom molitelja koji kleči. 1980. god. kapela je ponovo okrečena, a dotrajala drvena vrata su skinuta i stavljena su nova od kovine.

Priča se da su kip sv. Ivana Dobranjčani nosili u procesiju nekoliko puta do župske srkve u vrijeme velikih suša, moleći za kišu, te da su molitve bile uslišane.

Kapela sv. Josipa

Na mjestu gdje je danas kapela sv. Josipa, do 1940. god. bio je župski stan. Budući da se u to vrijeme dovršavala gradnja nove župske kuće, župnik je poslao molbu Biskupijskom ordinarijatu da se dozvoli gradnja kapele u staroj kući. Te godine, 22. kolovoza biskup je odobrio preuređenje stare kuće za kapelu koja se nalazi uz novu župsku kuću. Kapela je 6m duga i 4m široka. Prije gradnje ove kapele župnici su u dane preko sedmice govorili svetu misu u kapeli sv. Ivana Nepomuka.

Kapelica sv. Josipa

Kapela sv. Josipa obnovljena je i prema uputama Drugog vatikanskog sabora preuređena 1975. god. Pri tome, srušen je stari oltar, koji se nalazio blizu zida, a postavljen novi, prema puku. Osim za misu ova kapela je služila i kao vjeronaučna dvorana.

Groblje

Današnje groblje župe Dobranje nalazi se u dvorištu stare župske crkve. Crkva je u sredini, a oko nje, na sve četiri strane napravljeni su grobovi. Svi su grobovi licem spomenika okrenuti prema istoku. Tako se i pokojnici pokapaju, u smjeru sunca na izlazu, odnosno u iščekivanju slave uskrsnuća. Osim ovog groblja, u neposrednoj je blizini i staro, vjerojatno prvo dobranjsko groblje. Koliko je staro dobranjsko groblje teško je točno reći, ali po svemu sudeći groblje je staro koliko i samo selo. Najstariji križ na ovom groblju nosi natpis napisan bosančicom. Međutim zbog trošnosti kamena natpis je prilično propao. Sa njega se može pročitati samo jedan dio:

.
LEŽI
LIPI
IURE
.

Groblje

Mnogo godina groblje nije bilo uređeno ni ograđeno. Zato je biskup prigodom svoje vizitacije 1860. god. naredio da se podigne nešto ograde oko groblja, da ne preskaču životinje, i da se poprave rešetkasta vrata na dvama ulazima u groblje i stavi katanac, pa da se groblje drži zatvoreno osim kad se obavlja bogoslužje. Pri slijedećoj vizitaciji župe 1888. biskup je napisao: "Pokopište je lijepo obziđano i rašireno nastojanjem sadašnjeg župnika don Filipa Čondića. Postavljene su željezne vratnice i određeno posebno mjesto za nekrštene". Danas tog posebnog mjesta za pokapanje nekrštenih nema.

Stari križ u groblju

Ograda oko groblja je bila još jednom preuređena i to za vrijeme župnikovanja don Marinka Brbića, oko 1925. god. sazidan je dovoljno visok i čvrst zid i postavljena su željezna vrata, tzv. "raštela" na ulazu u groblje.

Na ovom groblju još ima nekoliko križeva iz 18. i 19. stoljeća s natpisima:

• OVO JE KRIX I GREB VULETICHIA 1795.

• OVDE POCHIVA TILO P. LOVRE MILORADA
  KOI PRIMINU NA 16. SETTEBRA G. 1837
  I GNIG SIN JAKOV IZ LIVNA STAVI KRIX
  OVI ZA USPOMENU NA 7. IUNA 1839.

• DON MARKO VULETIC
  PRIMINU NA 13. JENARA 1853.

• BOGU VALA. OVI KRIŠ NAČINI IVAN VUJAVIĆ
  NA USPOMENU SVOM POKONJEMU BRATUČETU NIKOLI
  1892.
  

Zadnjih godina groblje je prošireno zbog želje mnogih obitelji da sebi sagrade nove modernije grobnice, a u starom dijelu groblja više nema mjesta. Također, asfaltiran je put oko groblja, oko kojeg se sad odvija procesija za velike blagdane.

Svećenici i redovnice

Prvi župnik koji je stanovao u Dobranjama spominje se 1768. god. Do tada službu Božju vršio je jedan od pomoćnika župnika iz Radobilje jer je Dobranje, kao i nekoliko drugih sela, bilo pod upravom tog župnika. Taj prvi župnik Dobranja zvao se Vid Balić, rodom iz Svinišća. Od njega pa do današnjeg župnika don Lovre Žuljevića prošlo je više od 200 godina. Kroz to vrijeme na Dobranjama je bilo četrdesetak župnika.

Don Andrija Ćubelić je bio najduže župnik, čak 52 godine (1791. - 1843.). Osim njega dosta dugo se zadržao i don Petar Kovač (1946. - 1970.). O svakom župniku bi se moglo još mnogo pisat jer su svojim radom i zalaganjem ostali Dobranjčanima u lijepom sjećanju. Jedan od njih je bio don Ilija Ujević (1891. - 1896.) koji se bavio knjževnim radom, pa je bio poznat u svim književnim krugovima u Hrvatskoj. Zatim, don Marinko Brbić koji je uredio staru crkvu i groblje, te nabavio za crkvu mnoge stvari (križ, kip sv. Ivana Krstitelja). Don Marinko Kuvačić sagradio je novu župsku kuću. Don Ivan Vrdoljak je mnogo pridonio otvaranju škole na Dobranjama, uređenju kapele sv. Josipa i izgradnji puta prema Svibu. Trenutno je u Dobranjama župnik don Lovre Žuljević i to od 1971. god.

Nadiskup Barišić, Don Lovre Žuljević i svećenici

Župa Dobranje dosad je dala 16 svećenika, od toga 8 ih je iz 18. stoljeća i nazivaju se glagoljašima. Oni su službu Božju obavljali na staroslavenskom jeziku.

Prvi svećenik rođen u Dobranjama bio je Šimun Vuletić (1742.), a ostali glagoljaši su: Vicko Ćubelić (1750.), Šimun Milardović (1750.), Josip Ćubelić, Andrija Ćubelić (1761.), Križan Lerotić (1770.), Pavao Ćubelić (1780.) i Marko Vuletić (1784.).

Sadašnji svećenici iz Dobranja su: Marko Ćubelić (1947.), Nedjeljko Ante Ančić (1948.), Tomislav Ćubelić (1952.), Ivan Ćubelić (1955.), Bože Ćubelić (1958.), Alojz Ćubelić(1972.), Damir Vuletić (1975.) i Domagoj Vuletić (1972).

Nije poznato da je iz Dobranja bilo, u stara vrimena, ijednog redovnika ili redovnice. Međutim, danas živi i djeluje, u raznim mjestima u domovini i inozemstvu, jedanaest redovnica rođenih u Dobranjama. Deset ih je u Družbi služavki malog Isusa i to su: Andrijana (Anđa) Ćubelić (1945.), Antica (Iva) Ćubelić (1943.), Domitila (Iva) Ćubelić (1932.), Dujma (Iva) Ćubelić (1949.), Gerarda (Matija) Ćubelić (1939.), Jakobina (Iva) Ćubelić (1950.), Nada (Anka) Ćubelić (1954.), Rajka (Iva) Ćubelić (1952.), Roka (Marija) Ćubelić (1953.), Zvonimira (Anka) Lerotić (1939.), dok je sestra Klara (Iva) Vrlić (1944.) dominikanka.