Da mi je ovo netko ispričao rekao bih mu da previše gleda filmove američke produkcije jer upravo ono što se dogodilo u Dobranjama 10. srpnja 2000. je izgledalo poput pravog akcijskog film u kojem se policija obračunava s mafijom krijumčarima i lopovima.

Naoko obična i mirna noć u Dobranjama pretvorila se u višemjesečnu noćnu moru svih Dobranjčana, posebno onih obitelji koje su direktno bile uključene u ovaj događaj.

Tog 10. srpnja navečer dogodio se upad jako naoružanih specijalnih policijskih postrojbi u selo i privođenje trojice mještana na razgovor, Josipa Ćubelića, Tomislava Ćubelića i Josipa Vuletića-Lole. U tom trenutku šok i nevjerica; nitko nije znao o čemu se radi niti zbog čega su mještani privedeni. Svi su se nadali da se radi o nekakvom nesporazumu koji će ubrzo biti razriješen. U međuvremenu se saznalo da je priveden još jedan Dobranjčanin koji je živio u Zagrebu, Ante Ćubelić, rođak Josipa i Tomislava. Njih četvorica zadržani su cijelu noć na ispitivanju i tek sutra popodne vraćeni svojim kućama.

Bili su osumnjičeni za šverc oružja terorističkoj skupini "Real IRA" koja se odvojila od IRA-e ne slažući se s njezinom politikom te nastavila borbu za nezavisnost Sjeverne Irske na svoj način.

Ma je li to moguće!? Kakav šverc? Kakav terorizam? Ubrzo, zatim, uslijedila su ponovna privođenja osumnjičenih kao i razgovori s još nekim ljudima iz sela. Ispitivanja Dobranjčana su trajala satima, uz prijetnje višegodišnjim zatvorom i verbalnim maltretiranjima tipa: "Glupi Hrvat neće da progovori!" A što će progovorit kad nitko od njih nije imao pojma o čemu ti ljudi govore, kakve li su optužbe smislili i tko sve stoji iza toga.

Napokon se saznalo o čemu se, zapravo, radi. Naime, Josip Ćubelić se nakon domovinskog rata i aktivnog sudjelovanja u mnogim oslobodilačkim akcijama u uniformi legendarne 4. brigade hrvatske vojske, vratio na Dobranje te sagradio farmu za uzgoj junaca u Gaju, želeći pokrenuti proizvodnju u selu i tako potaknuti sumještane na slične projekte. I, zamislite, biva optužen da je njegova farma služila kao skladište oružja namjenjenog za šverc! Josip Ć. je donio određenu količinu oružja (nekoliko zolja, pušaka, te nešto eksploziva) iz ratnih operacija kao ratni trofej, što su činili i mnogi drugi hrvatski vojnici diljem Hrvatske. To oružje je držao u pojati blizu kuće gdje je netaknuto ležalo od dana kad ga je donio, te je u trenutku kad ga je policija našla njegova vrijednost bila vrlo mala. Naravno, pretres farme i okolnih staja donio je prvo neugodno saznanje policiji: našli su NIŠTA!

Josipov mlađi brat Tomislav Ć. je radio na farmi tako da je i on bio osumnjičen.

Ante Ć. je, kao vozač humanitarne pomoći za vrijeme rata u Bosni, poznavao nekog Irca, također vozača, za kojeg se tvrdilo da je član "Real IRA-e" te je bio osumnjičen zbog tog poznanstva.

Vjerojatno se pitate zbog čega je Josip Vuletić-Lola bio osumnjičen. Naime, Lola je bio vlasnik gostione u Dobranjama gdje su Josip i Tomislav Ćubelić često dolazili na piće, te su zbog posla na farmi znali koristit telefon iz gostione. Lola je optužen da je njegova gostiona bila mjesto odakle se organizirao šverc. Uz to, Lola je posjedovao eksploziv kojeg je dobio od Kriznog štaba Imotski 1991. god. kad je postojala opasnost da četnička vojska krene sa Kupresa s tenkovima prema Dalmaciji. Eksploziv je trebao poslužiti da se miniraju ceste koje vode kroz Dobranje i tako oteža napredovanje neprijatelja. No, već tada eksploziv nije bio ispravan. Ostatak neispravnog eksploziva Lola je spremio u podrum pozivajući vlasti u Imotskom nekoliko puta da dođu po njega. To se nije dogodilo te je eksploziv ostao zaboravljen ležati u podrumu.

Nakon pretresa Loline kuće uslijedilo je drugo neugodno saznanje policije: Lola je imao urednu potvrdu Kriznog štaba Imotski o preuzimanju eksploziva 1991. god. Sve to nije spriječilo policiju i odgovorne ljude u državi da bombastičnim naslovima u novinama i na Hrvatskoj televiziji obavijeste narod o velikom "uspjehu" prekidanja lanca krijumčara oružja, te da zatvore četvoricu Dobranjčana.

A što su, zapravo, imali? Imali su četvoricu ljudi od kojih nijedan ne zna engleski, niti su bili izvan Hrvatske zadnjih nekoliko godina. Osumnjičeni su za krijumčarenje oružja iz Bosne i Hercegovine, a u Bosni i Hercegovini nije uhvaćen nitko tko je prodavao to oružje. Osumnjičeni su za prodavanje oružja "Real IRA-i", a nije uhvaćen nitko tko je kupovao to oružje.

A kakvo oružje? Nekoliko zolja, pušaka, nešto eksploziva, te neispravan poljoprivredni eksploziv za kojeg postoji potvrda. I sve je to stalo na zadnje sjedište osobnog vozila nakon policijskog pretresa. A hvalilo se i pisalo o velikom skladištu eksploziva, o poligonima za uvježbavanje terorista(?) i još kojekakvim glupostima. Da nije žalosno bilo bi smiješno!

Vjerojatno su već tada ljudi iz policije i države shvatili svoju pogrešku ali bilo im je to teško priznati. Jer, stotine policajaca i operativaca je radilo na ovom slučaju i velik je novac bio uložen (milijuni kuna), velika se medijska prašina podigla, čak i do europskog parlamenta, a mnogi su mislili izgradit svoje karijere, tobože, "uspješnom" borbom protiv kriminala. I kako sad, odjednom, reći pogriješili smo!? Neka Dobranjčani odleže par mjeseci u zatvoru dok se prašina ne slegne.

Tada počinje teška pravna bitka obitelji nepravedno optuženih za istinu i pravdu. I opet su u podređenom položaju jer se s druge strane vršio velik pritisak na sudstvo, koje nije moglo prosuđivat neovisno. Svakih mjesec dana izmišljali bi nove razloge, donosili tzv. dokaze za produžetak pritvora Dobranjčanima, a, zapravo, su kupovali vrijeme lagano zataškavajući slučaj. I naslovi u novinama bili su sve manji.

No, jedna je stvar držala i davala nadu pritvorenim Dobranjčanima i njihovim obiteljima, a to je vjera u Boga i Božju pravdu, a to im nitko nije mogao oduzet.

Napokon se i to zamršeno klupko počelo odmotavat. Nakon 2 mjeseca pritvora pušten je Tomislav Ć. i oslobođen optužbi, zatim, Josip V. nakon 4 mjeseca pušten i oslobođen optužbi. A nakon 6 mjeseci pritvora pušteni su Ante i Josip Ć. kojima se sudilo za "nelegalno posjedovanje oružja". Nepravomoćno su osuđeni na jednu i pol godinu zatvora, ali ta kazna nije potvrđena pa je zatraženo novo suđenje.

Cijeli ovaj slučaj je nalikovao na stare komunističke metode obračunavanja s neistomišljenicima. Podmetanja, lažne optužbe, izmišljotine, maltretiranja. Poznato, zar ne!? No, istina i pravda uvijek prevagnu samo je pitanje koliko žrtava, patnje i vremena treba proći da se to dogodi.

I tko može ovim Dobranjčanima i njihovim obiteljima nadoknadit sav strah, izgubljene živce, zdravlje? Nitko! Ali kršćanin ne bi bio kršćanin kad ne bi imao snage oprostit (ali ne zaboravit) svojim neprijateljima i nastavit život u miru jer svakome je potreban mir.