"... i mladost jurnu na put do sunca, slobodu braniti..."

S ponosom se može kazati da je naše selo dalo veliki doprinos u borbi za slobodu i samostalnost Hrvatske. Praktički svi sposobni momci su se odazvali na poziv domovine, te kroz različite postrojbe hrvatske vojske sudjelovali u ostvarivanju tisućljetnog sna.

Sve je počelo organiziranjem prvih straža u selu početkom rata i pristupanjima hrvatskim dobrovoljačkim postrojbama. Kasnije, Dobranjčani su, uglavnom, bili raspoređeni u dvije legendarne brigade: 4. splitska brigada - Pauci (3. imotska bojna), te 115. imotska brigada, iako je dosta Dobranjčana koji ne žive u Dobranjama bilo i u drugim hrvatskim postrojbama.

Bili su to dani ponosa i slave, želja i iščekivanja, molitve i straha, miješali su se osjećaji tuge i sreće. O, koliko se noći probdjelo u Dobranjama iščekujući, osluškujući zvuk vozila, pucanj puške... Jer to su bili znaci da se ratnici vraćaju s bojišta i da je sve u redu. Susreti prijatelja, zagrljaji, stisak ruke, ratne priče uz nezaobilaznu kapljicu, bile su to slike jednog vremena koje se ne zaboravlja. Pa, opet sutra, rastanci, odlasci u nepoznato, neizvjesnost, zabrinutost...

Dobranjčani su sudjelovali na mnogim bojištima i u mnogim akcijama: Zima 94., Skok 1 i 2, Ljeto 95., Oluja, Južni Potez, Maestral... Hrvatsku su bili prisiljeni braniti i na teritoriju BiH jer su srpske snage koristile teritorij BiH za napade na Hrvatsku. Za opisati sve situacije i događaje u kojima su se naši momci našli za vrijeme rata trebalo bi nekoliko knjiga. Bilo je i sasvim običnih dana kad se samo čekalo i čuvalo položaje. Bilo je dana kad se jedva sačuvala živa glava, kad je život visio o koncu. Pa sve do trenutaka oslobađanja hrvatskih mjesta i trijumfalnog ulaska u Knin.

Gdje god da su išli, naši su ratnici bivali ispraćani molitvama ostalih Dobranjčana (svake se nedjelje molio jedan Očenaš na kraju svete mise za branitelje), nosile su se krunice i slike svetaca zaštitnika. A sam Bog zna koliko su mu molitvi uputili na bojištima, skrivajući se u bunkerima od neprijateljske vatre, te pred odlazak u opasne akcije. Bogu hvala, svi su se živi vratili kućama.

Nekoliko Dobranjčana je bilo ranjeno: Jure Ćubelić, Ante Ćubelić, Ivica Ćubelić, Mate Ančić, Ivica Vuletić, Stipan Vuletić. Svi su se oporavili. U Dobranjama je 2001. godine podignut veliki 8-metarski križ na brdu Blagoslov kao zahvala Bogu što je sačuvao živote naših Dobranjčana u domovinskom ratu. Na njemu piše:

Ovaj tekst je napisan da se na zaboravi što su sve ti ljudi proživjeli i koliko su se žrtvovali za slobodu i nezavisnost naše države. Vjerojatno sam neke Dobranjčane zaboravio ili propustio upisati, neka mi oproste.

Hvala momci! Bog Vas blagoslovio!

"Iznad polja makova blagi lahor piri,
zauvijek će živjeti Hrvatski ratnici"