Doseljenje

Kada bismo htjeli točno reći kada se današnje Dobranje počinje naseljavati, ni uz najbolju volju to ne bismo mogli, jer nema nikakvih izvora koji nam određuju sam početak. Bilo bi nerazumno i tražiti određenu godinu početka ovoga mjesta, jer se to nije dogodilo odjednom, nego postupno, godinama i godinama, a možda i stoljećima. Ovo mjesto, kao i čitava brdska okolica s dobrim pašnjacima i ponekim izvorom vode, bilo je idealno za stočare nomade, koji tu nisu imali stalno boravište nego samo privremeno, u pogodnim dijelovima godine, radi ispaše stada. Zimi bi se takvi stočari povlačili u svoje stalne domove.

Prvi do sada poznati spomen Dobranja nalazi se u Arhivu Orijentalnog instituta u Sarajevu, i to iz 1585. godine. Tu piše doslovno ovo: "Selišta Zgurovine - Zgon, Dobranje i bostan u livadi Vučjak, u posjedu Mustafe sina Memije i ostalih drugova u selu Podbila i Vinac pripada Imotskom, a spada u timar Šabana, posjednika tvrđave Rog". Ovaj turski defter pisan je arapskim pismom, a koristio se za pobiranje harača. Najvažnije što se na njemu može zapaziti jest to da se Dobranje još ne spominje kao selo nego selište. To je golema razlika jer selište još nije formirano naselje, nego se njime stočari koriste za ispašu svojih stada. No, iste 1585. godine, samo na drugom defteru, na popisu hajmana, što će reći ovih stočara lutalica - nomada, zapisan je i jedan za kojeg se kaže da plaća filurije, što znači pašarine, 160 akči, a on se zove Pavao, sin Radonje iz Dobranja, a pašnjak, gdje je pronađen, pripada posjedniku tvrđave Proložac. Iz ovog izvještaja možemo zaključiti da se Dobranje već računa kao selo.

Dobranje je vjerojatno već naseljeno i prije dolaska Turaka u ovaj kraj, a za vrijeme turskog vladanja bježali su kojekuda, pa se opet vraćali ili su nadolazili novi stanovnici. Nažalost, Turci nisu upotrebljavali prezimena dotičnoga nego samo očevo ime, pa odavde ne možemo dalje zaključivati iz kojih su plemena i prezimena ljudi koji ovdje žive u to vrijeme. Nije nemoguće da je sve ovo vrijeme bilo nekoliko obitelji sa stalnim boravištem u Dobranjama. Ali, kako je Dobranje blizu granice mletačke i turske države, koja je samo nekoliko kilometara sjeverno, ovdje su se u 17. i 18. stoljeću događale velike migracije stanovništva. Tako su vjerojatno mnogi od današnjih plemena u Dobranjama ovamo došli u vrijeme progona kršćana iz Hercegovine i Bosne, posebno u vrijeme morejskog rata (1684. - 1699.) i malog rata (1716. - 1718.), kada se zbivaju velike seobe.

Postoji uvjerenje da je Dobranje bilo naseljeno hrvatskim katoličkim življem već u 15. stoljeću, a možda i prije. A da je bilo tu života i prije 15. stoljeća, vrlo je sigurno. Na to nas upućuju sačuvani kameni spomenici: obredne gomile, stećci i veliko staro groblje (vjerojatno dobranjsko iz vremena prije Turaka). Kroz ovo mjesto prolazi i cesta koja spaja Cistu Veliku s Aržanom i dalje prema Bosni, za koju dr. Ante Ujević u knjizi "Imotska krajina" kaže da potječe iz rimskog vremena.

Stanovništvo

Kada je završena seoba stanovnika u Dobranje i iz Dobranje nije baš sigurno, ali je to vjerojatno bilo u suton turske moći u ovom kraju, tj. u početku 18. stoljeća. Iz godine 1725. imamo popis plemena koji uglavnom odgovara današnjem stanju. Neke se obitelji posebno poslije te godine gube i danas ih ovdje nema, ali je spomen na većinu još živ. To su obitelji Dujma Svaline i Matija Mitrovića. Zanimljivo je iz ovog najranijeg popisa i to da od svakog plemena postoji uglavnom po jedna obitelj sa, prosječno, desetak osoba. To nam svakako govori da se Dobranje najviše razvilo tek u pretprošlom stoljeću.

O doseljenju plemena Ćubelić na brežuljak zvan Dubrava još postoji živa predaja koja kaže da su odatle protjerali neke turske obitelji. Oni su se tako bili udomaćili da su, kako kaže predaja, nudili golemo blago samo da mogu i dalje tu živjeti. Još i danas se koristi bunar za koji se kaže da je turski, a mještani Dobranja običavaju Ćubeliće zvati "Turci". Vjerojatno stoga što su potjerali posljednje muslimanske obitelji i naslijedili sve njihovo.

Na sličan su način, po svoj prilici, došla i druga plemena, a neki su tu preživjeli sve vrijeme turske vladavine - i tako se svi stopiše u jednu skladnu zajednicu i formiraše lijepo selo Dobranje za koje se drži da ime nosi po svojoj dobroj i plodnoj zemlji.

Najstariji potpuni popis stanovnika u Dobranjama učinjen je i poslan Biskupskom ordinarijatu 5. srpnja 1725. godine. Napisan je bosančicom i nema potpisa župnika, a u transkripciji glasi:

Danas u Dobranjama žive slijedeća plemena: Ančić, Božina, Burazin, Ćubelić, Ivanković, Lerotić, Milardović, Milardović-Ivanković, Vrlić, Vujević i Vuletić. Od toga su troji Milardovići i dvoji Lerotići, tzv. Gornji i Donji, a razvili su se iz zasebnih obitelji poslije doseljenja. Na taj zaključak upućuje nas i sam njihov smještaj. Naime, jedni su na jednoj, a drugi na drugoj strani sela, a u Stanju duša za 1725. god. vidimo dvije obitelji Lerotić i tri Milardović koje su preci današnjima.

Stranica iz popisa stanovništva 1727.g.

Svi su se današnji zaseoci proporcionalno množili i rasli. To se ne može reći samo za Ančiće kojih je god. 1725. bilo dvije obitelji, a poslije toga neko vrijeme bila je samojedna obitelj, a danas su opet dvije. Čini se da će neka plemena potpuno nestati, npr. Vrlići, kojih je još 1948. god. bilo 7 obitelji s 44 člana. Od tada skoro svi su se odselili, uglavnom u Split. A slična je situacija i s Donjim Milardovićima.

U starijim izvještajima ne nalazimo prezimena Vuletić jer se to pleme u najstarijim dokumentima nazivalo Ćavar, pa Ćavarović, da bi se s vremenom taj naziv u službenim knjigama potpuno izgubio, ali ne i zaboravio jer ih i danas Dobranjčani tako nazivaju.

Podjela zemlje 1725.g.

Poslije rata 1716. - 1718. Venecija je sklopila mir s Turcima tzv. Požarevački mir 21. srpnja 1718. god. Turci su Imotsku krajinu držali u pokornosti 224 godine. Ovim sporazumom ponovno je dobila Imotski i onakvu granicu posjeda kakvu Dalmacija ima danas prema Bosni i Hercegovini. Poslije toga Venecija dijeli seljacima zemlju oslobođenu od Turaka. I tada, jednako kao i prije dok su Turci vladali, sva zemlja je smatrana državnom, a seljacima se dodjeljuje za obrađivanje i uživanje plodova, jasno, uz plaćanje nameta, odnosno harača. Za mletačke vladavine to je bila desetina svih plodova.

Obitelji kojima je tada bila dodijeljena zemlja bile su slijedeće:

• Ivan Varlić
• Matij Varlić
• Jure Ćubelić
• Ivan Miloradović
• Ilija Miloradojević
• Ilija Burazin
• Lovre Lerotić
• Stipan Miloradojević
• Matij Mitrović
• Jure Ćavar
• Križan Lerotić
• Matij Ančić
• Tadija Ančić
• Grgur Lerotić
• Antun Vujavić
• Blaž Šetka
• Dujam Svalinić

Uz ove Dobranjčane još su dobili zemlje zaslužni glavari mletački, harambaša Maglić i još neki. Kako stoji u katastarskom popisu, vidi se da su najviše zemlje i obradivih čestica imali obitelj Šetka. Njih danas nema u Dobranjama, ali je vrlo dobro poznat lokalitet njihova bivšeg obitavališta i zemlja koja se zove Šetkuša. Danas nema ni Mitrovića. O njima se vrlo malo priča, ali oranice i vrtovi s nazivom Mitruša podsjećaju nas na njih. Kuća im je na katastarskoj mapi ucrtana u blizini Lerotića na sjeveru sela. Nema više ni Svalinića, a živjeli su na krajnjem zapadu sela, iza Ančića. Taj je dio na mapi označen kao Svalinova draga, a u polju se neke zemlje zovu Svalinuša. Za njih ljudi u Dobranjama, sjećajući se pripovijedanja starijih, kažu da su izumrli.

Posebna zanimljivost ovih katastarskih popisa je u tome što možemo pratiti nastajanje prezimena: Abramović, Karadža i Samardžić. Tih prezimena ima danas u mjestu Biorine, a razvila su se od plemena Ćubelić iz Dobranja. Naime, u vrijeme spomenute podjele zemlje zaslužnim ljudima vlast je davala zemlju i u drugim mjestima. Tako alfir (zastavnik) Tadija Ćubelić i njegov sin Grgur te Šimun Lerotić dobivaju zemlju u Biorinama. Serdar (glavar) Jure Ćubelić u istom mjestu dobiva zemlju, ali sa svojom obitelji ostaje stanovati u Dobranjama. No, Grgur Ćubelić pok. Abrama često se spominje kod dodjele zemlje u Biorinama. Abramovići su sigurno njihovi potomci. Za Marka Ćubelića kod dodjele zemlje u Biorinama se dodaje "rečeni Samardžić", a dobio je velike zemlje. To je podrijetlo današnjih Samardžića. Isto tako Grgur Ćubelić, rečeni Karadžić (tur. karaca znači crnomanjast) nastanjuje se s obitelji od 9 članova u Biorinama. Danas to prezime ima oblik Karadža.

Statistika

Broj stanovnika u Dobranjama raste, kako to možemo prema pisanim dokumentima pratiti, od god. 1725. kad su bila 172 stanovnika u 18 obitelji, do god. 1965. kad ih je bilo oko 900 u 138 obitelji, da bi posljednjih godina broj naglo pao. Tako sada ima manje od 200 stanovnika.

Prema pronađenim podacima iz različitih izvora broj obitelji i stanovnika u Dobranjama izgleda ovako:

Za god. 1899. broj obitelji i stanovnika po pojedinim plemenima izgleda ovako:

U isto vrijeme susjedna sela izgledaju ovako:

Mnogi su faktori kroz povijest utjecali i utječu na broj ljudi u ovome mjestu. Bilo je ratova i zaraznih bolesti, gladi i drugih nedaća koje su mijenjale broj stanovnika. 1783. god. je harala tolika glad da je stanovništvo umiralo ili bježalo u "tursku" Bosnu. Evo što je tada zapisao župnik Radobilje don Frane Balić:

"Nota od onih koji su pomarli od gladi u ovoi župi i otišli u tursku zemlju i u Bosnu od 1. jenara 1783. do 11. juna 1783."

Nije uvijek bio jednak postotak smrtnih slučajeva po dobi starosti, tj. bilo je vremenskih razdoblja kad su više umirala djeca nego starije osobe, baš zbog prije navedenih razloga (grlice - difterije i drugih zaraznih bolesti). Tome svedoči slijedeća tablica:

Možemo se uvjeriti da su za čitavih 100 godina, tj. od 1850. do 1950. od svih umrlih 50% djeca ispod 5 godina života. Prije tog perioda postotak je bio uglavnom kao i posljednjih desetljeća. U tom poraznom razdoblju pojavljivale su se vrlo teške zarazne bolesti. U prijepisima matica, u rubrici "uzrok smrti" nalazimo: grlica sušica, koja zahvaća mlađe ljude i djecu, a vrlo je često za uzrok smrti naznačeno "neishranjenost i slaboća". Danas je postotak umiranja djece vrlo malen zahvaljujući boljim ekonomskim i kulturnim uvjetima, ali sada zabrinjava umiranje relativno mladih ljudi od pedesetak godina života.

Broj stanovnika u Dobranjama ni danas nije stabilan jer ih je već dosta godina sve manje. Uzroci su mali broj djece u novim obiteljima i naglo iseljavanje u gradove.