Povijesni spomenici

Za Dobranje se može reć da nema nekih važnijih spomenika kulture i povijesti, ali postoje neki ostaci koji ukazuju na život u daljnoj prošlosti. Prije svega to su gomile, stećci, nekoliko učelaka na starom dobranjskom groblju, te ostatak dosta duge dionice rimske i francuske ceste. Na području Dobranja nalaze se 4 gomile koje upućuju na činjenicu da bi to mogle biti obredne gomile ili gradine karakteristične za religiju i običaje Ilira i naroda ranog srednjeg vijeka:

1. VELIKA GOMILA zove se Gradina kao i čitav teren na kojem se ona nalazi. Visoka je tridesetak metara.
2. GRADINA na vrhu brda Pečun. Možda i naziv brda Pečun potječe iz sličnosti s nazivom imena slavenskog boga Peruna, kojem su se uglavnom posvećivali vrhunci.
3. GOMILA u Gaju, dosta velika i polukružnog oblika.
4. GOMILA KOD LANDEKOVCA nalazi se pokraj puta iz Dobranja za Tijaricu. Puna je grobova i kostura iz kojih bi se dao odrediti njezin vremenski nastanak. Bila je visoka petnaestak metara.

"Gradine su najstarije utvrde i svetišta, a obredne gomile najstariji oltari", piše u svojoj knjizi "Obredne gomile" don Ante Škobalj. Dakle, ovakve gomile su služile u svrhu obreda i pokapanja. Prema pričanjima starijih ljudi, pri prolasku pokraj gomile običaj je bio baciti jedan kamen na nju jer se tako odavala počast pokojnicima koji su tu pokopani.

U Dobranjama postoje dva stećka i oba se nalaze u neposrednoj blizini župske crkve. Oko njih se nalazi staro groblje koje je gotovo sasvim pokriveno zemljom. Prepoznaje se po uzdignutim rubovima i usađenim učelcima.

Od ova dva stećka, jedan je ukrašen, a drugi, čini se, nije ukrašen već jednostavno isklesan. Ovaj drugi je veći, njegove dimenzije su: dužina 2m, širina 1.20m, visina 1.40m. Ukrašeni stećak ima dužinu 1.50m, širinu 1.20m i visinu 1m. Ukrašena mu je sjeverna strana i gornja ploha. Na gornjoj plohi u suprotnim kutovima uklesana je po jedna šestokraka zvijezda. Na ukrašenoj sjevernoj strani stećka prikazan je prizor lova karakterističan za sve stećke ovih područja: lovac jaše na konju s jednom rukom spuštenom, a drugom uzdignutom drži koplje spreman da ga baci na jelena koji bježi ispred njega. Inače su po svim stećcima Imotske Krajine ".najbrojniji prizori lova na jelene. Ti su prizori nastali kad je i u Imotskom bilo dosta jelena. Lov je bio najmilija zabava i strast sredovječnog feudalca. Da je bilo i u 13. stoljeću jelena u dalmatinskim šumama, osim stećaka, svjedoče nam i dokumenti. Dakle, lovci prikazani na stećcima imaju svoju realnu podlogu u životnim prilikama ondašnjeg života" - ovako piše don Lovre Katić u svojoj raspravi pod nazivom "Stećci u Imotskoj krajini". On smatra da su stećci u Imotskoj Krajini nastali prije dolaska Turaka, i kaže: "Na stećcima nalazimo slike samo kopalja mačeva i luka, a nigdje vatrenog oružja, pa niti handžara i krivošije sablje, dakle, i to pokazuje da su iz doba prije Turaka. Po svemu tome možemo datirati dalmatinske, a time i imotske stećke vremenom 14. do svršetka 15. stoljeća".

Stećak (lov na jelena)

Na stećcima nema nikakva križa, a ni polumjeseca, nego samo šestokraka zvijezda Danica koja predstavlja simbol vjere u obnavljanje života. Ovaj je običaj u tom smislu bio vrlo blizak kršćanskom vjerovanju.

Spomen obilježje

Na Uskrsni ponedjeljak 16. travnja 2001. u novosagrađenoj zajedničkoj grobnici na mjesnom groblju u Dobranjama pokopani su posmrtni ostaci 133 hrvatskih vojnika. Naime, partizanske jedinice nakon zarobljavanja pripadnika regularne Hrvatske vojske na Aržanu u svibnju 1944.godine, iste su odveli u mjesto Grab u Sinjsku općinu, te ih prvo streljali, a potom bacili u jamu Podi. Ostaci su im iskopani 1992. godine i od tada su bili na patologiji splitske Kliničke bolnice radi identifikacije. Tek uspostavljanjem neovisne Hrvatske države, naš župnik don Lovre Žuljević uz pomoć nekoliko mještana, odlučio je posmrtne ostatke tih mučenika dostojno pokopati. Većina tih vojnika je bila iz Imotske krajine, nekolicina je bila iz Hercegovine i Cetinske krajine, a osam vojnika su mještani Dobranja.

Misu zadušnicu je u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja, u nazočnosti rodbine ubijenih hrvatskih mučenika, mještana i uzvanika, predvodio splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić uz koncelebraciju svećenika i župnika, a na grobnicu su položeni vijenci i upaljene svijeće. Inače, obilježavanje tog tragičnog događaja iz Drugog svjetskog rata organiziralo je Društvo bivših vojnika regularne hrvatske vojske u suradnji s don Lovrom Žuljevićem na poticaj rodbine ubijenih hrvatskih domoljuba.

Isus pod križem

Već slijedeće godine, na Uskrsni ponedjeljak 1. travnja 2002. pred više tisuća vjernika, prijatelja i rodbine s područja Imotske Krajine, Cetinske Krajine i susjedne Bosne i Hercegovine otkriveno je monumentalno spomen-obilježje hrvatskim vojnicima ubijenim 1944. godine. Misno slavlje predvodio je mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić koji je i blagoslovio spomenik. Monumentalni spomenik "Isus pod Križem" djelo je akademskog kipara Josipa Bosnića iz Ciste Provo.

Narodna nošnja

Tipična narodna nošnja u Dobranjama je nestala. Vrlo malo je sačuvanih predmeta, tek toliko da mogu poslužiti kao uspomena. U sjećanjima današnjih ljudi prisutna je uspomena na to kako su njihovi očevi, a i neki od njih, opasivali pripašaj, obuvali opanke, oblačili gaće od čohe i kumparan, bijelu košulju bez kragne, suknene čarape, prebacivali kabanicu i za pojasom nosili puške kubure. Ovako se oblačilo skoro sve do drugog svjetskog rata. Onda je narodna nošnja jednostavno nestala. Na žalost, slabo su sačuvani i uzorci nošnje koju su nosili naši preci.

Pogledajmo kako bivši župnik Dobranja, inače književnik, don Ilija Ujević (1891. - 1896.) opisuje narodnu nošnju našeg kraja. Za primjer je uzeo jednog seoskog glavara kad ulazi na Božić u crkvu:

".Najzad dođe i glavar. Baš pravi Hrvat, pravi pravcati Zagorski plećaš. Nakitio se, nagizdio, zaodio hrvatskim starinskim odielom kao svat. Na glavi mu crvena kapa, po njoj krmez peškir, kao da je jučer iz dućana iznesen. Košulja se bieli kao mlieko, ogrica izvezena po zagorsku, da se baš ne stidi zagorska vezilja svoga truda, svoje dangubice. Izvezla je u dvie boje crveno i modro, a košulja je i kambričana, pa kako ta trobojnica diči dična i pristala glavara to onaj zna tko je vidio. Po košulji udario vunenu guću, po gući širitli crvenu ječermu. Pod vratom su dvie zlatne ploče zapinjače, dočim niz jednu i drugu stranu prsiju nanizana tri reda srebrenih puca. Kad sobom krene, zacvokoće kôv kao na udatbenici. Ječermu pripasao pulijancem pripašajem, za kojim se odvalio nož bielosapac, među dvije male sepetlije puške, pa izgleda kao mladoženja u svatovima. Utegao se preko pripašaja tkanim trobojnim pojasom. Kumparan i gaće su od modre čohe u svoj svojoj napravi. Uz nogavice do koljena navukao biele vunene bječve, pa ih pod koljenom stegao pulijanim podvezama. Na nogama novi opanci, načinjeni, prepleteni, obsukani.

Sve po starinskom običaju. Sve ti to kaže: I stas i odjeća i nakit, da je to sin majke Hrvatske, da takove gorostase Hrvatska rađa.

Sve ovo kitno odielo glavar zaogrnuo crvenom kabanicom, a u ruci mu je šarac kamiš s lulom".

Narodne pjesme

Govoriti o Dobranjama, a ne spomenuti bogati opus narodnih pjesama koje su tu nastale, bila bi velika greška. Dva su oblika narodne pjesme karakteristična, ne samo za Dobranje nego i za većinu mjesta Dalmatinske Zagore, a to su: guslarske pjesme i ganga.

Guslarske pjesme

Gusle su dugo bile jedini instrument koji se svirao u Dobranjama, sve do nabave crkvenog harmonija sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavlja se da su gusle pralik svih gudačkih glazbala. Izrađuju se uglavnom od kljenova i javorova drveta, osobito onog koje raste u kršu i do kojeg su ljudi poglavito u daljoj i bližoj prošlosti lakše mogli doći, budući da su bili mahom selitelji stočari.

Gusle moje od kljenova panja,
Kad guslite tuga mi je manja

Preko korita razapeta je koža, obično jareća, ovčja ili pak zečja. Struna gudala je od dlaka konjskog repa, kao i struna koja ide preko kobilice. Narod kaže: "Najbolja je dlaka od mladog crnog konja, vranca - deblja je i kvalitetnija". Na donjoj strani korita nalijepi se komad smole, borove, ili pečatnog voska, o koju se gudalo tare da se opusti od masnoće i da daje bolji zvuk.

Pjesnikove gusle

Tekst napjeva opisuje aktualne ili prigodne teme političkog odnosno društvenog sadržaja, događaje iz prošlosti, ponekad šaljive teme i rugalice. Stih je uglavnom rimovani deseterac. Pjevač izrazom lica dočarava karakter teksta. Guslar pjeva i prati se guslama. Pri tome pazi na jasnoću izgovora i smisao teksta kako bi potaknuo veće zanimanje slušatelja.

Jedan od najpoznatijih skladatelja narodnih pjesama je Jure Milardović Markanov koji je skladao mnoge pjesme, ne samo uz gusle već i duže pripovjedne pjesme bez instrumentalne pratnje. Pjevanje tih pjesama organizirano je prema principima strukture tzv. kratkog napjeva koji služi za kazivanje dugačkih pjesama, narativnog karaktera s velikim brojem stihova. Šteta što je malo tih pjesama sačuvano i zapisano. Evo jedna pjesma koju je Jure, uz gusle, ispjevao razmišljajući o promjenama u svom selu:

Jedan od rijetkih guslara danas iz Dobranja je Slavko Milardović-Stipić. Neke njegove pjesme, među kojima je i pjesma o gradnji prvih kilometara asfalta u Dobranjama možete naći ovdje.

Ganga

Ganga je danas najpopularniji vid narodnog glazbenog izražavanja većeg dijela područja središnje dinarske zone.

Većina onih koji su se imalo ozbiljnije bavili gangom kažu da je potekla iz Imotske krajine, odnosno da je njeno izvorište u Imotsko-bekijskom polju. U korist navedenog svjedoče i kazivanja mnogih dalmatinskih Zagoraca i Hercegovaca, među kojima je znatan broj onih koji podrijetlom nisu vezani za Imotsku krajinu. Tako npr. starosjedioci Ljubuškoga i bliže okolice usmeno će vam priopćiti kako je "ganga u njihov kraj došla 1905. iz Dalmacije, iz Imotske krajine preko Posušja i Bekija" (Boras, 1986.). Nastajanje gange pada u vrijeme od 1890. do 1900. godine, te je već u prvom desetljeću 20. stoljeća "odnila privagu" nad ranijim pjevanjem i učvrstila se kao način pjevanja.

O imenu GANGA kod Vladimira Anića nalazimo: "ganga" (gen. mn. gangi) etnol. momačko skupno pjevanje u okviru priprostoga lokalnog melosa (hercegovačka-imotska).

Ganga obuhvaća sve oblasti narodnoga života u Dobranjama: ljubav, šalu, rad, pojedina zbivanja i prostore, a ne zaboravlja ni odlaženje u vojsku i na bojišta, bilježi i odlaženja na rad u inozemstvo. S gangom se, jednom rječju, rađalo živjelo i umiralo. Nije svaka ganga "dobra" ganga; ima "dobrih" i "loših" ganga - kazat će vam narodni pjevači. Ganga je simbol regionalnog, a najposlije i nacionalnog identiteta. Preko poetskih sadržaja svojih tekstova, koji su gotovo uvijek suvremeni i djelatni, ganga kumulira i očituje narodnu mudrost. Zna biti nasrtljiva i plaha, vesela i tužna, gruba ali i nježna...

Ganga je načelno dvopjev; jedan pjeva, a prate ga jedan, dva ili više "gangača", ali svi u jedan glas. Koliki će broj "gangača" biti, ovisi o skupini u kojoj se pjeva, o glasovima svih koji sudjeluju u pjevanju ("pivača"), to jest da li se oni slažu; a ovisi i o samom glavnom "pivaču", odnosno o njegovu grlu: može li izdržati da ga prati jedan ili više glasova. Glas glavnog pjevača treba nadvisivati ostale i predvoditi ih u tijeku pjevanja. Kakvu ulogu ima pjevač? On obično započinje pjesmu i predvodi ostale u tijeku pjevanja. On je glavni u pjevanju; vodi ga tako da usmjeri glasove u jedan tok. Ostali glasovi - gangači - prate "pivača" svojim neodređenim glasovima, odnosno poluglasovima sličnim vokalima slogova što ih izgovara pjevajući "pivač". Dok se za glavnog pjevača uvijek kaže da "piva" ili "vodi", za njegove pratioce u pjevanju kaže se da "gangaju", "priginju", ili "prate".

"Ganga je rik mladog junaka. Krik usred opće tišine kraja, kojim se ruši iz snažna grla. Gangu su pjevali momci i djevojke na silima i na povratku sa sila, kao priču o javi i intimi."

Kolekciju pjesama možete naći ovdje.

Prije se više pjevalo nego danas. Ljudi se zabavljaju na druge načine. I radio i televizija čine svoje. Suvremeni život nosi sobom zatvaranje u se, u svoju kuću. Misleći o tome moramo voditi računa o domovini gange, o mentalitetu kraja u kojem živi, o sposobnostima njezinih baštinika za čuvanje tradicionalnih vrednota. Možda tada ima nade u njen opstanak. Čovjek se može promjeniti izvana, ali dok bude kamene mjesečine i bure, dok bude sablasnih zimskih vjetrova u domovini gange i povratka junaka u kasnu noć - eto nadahnuća da se zaori ganga snažno i zvonko, sutra kao danas i jučer.

Škola

U Dobranjama je škola otvorena vrlo kasno. Premda je već 8. svibnja 1922. Učionsko vijeće iz Imotskog tražilo od Župskog ureda osim broja obitelji i "broj djece dorasle za školu", škola nije otvorena još dugo vremena poslije toga. Usprkos tome u ovom je selu uvijek bilo barem nekoliko pismenih ljudi. Oni su pisati i čitati naučili u susretima sa svećenikom i obrazovanim ljudima u vojsci ili na radu, jer su Dobranjčani odavna putovali svijetom zarađujući kruh. Najviše je bilo onih koji su postali pismeni slovkajući iz "svetih libara". Djeca su početno znanje, prva slova naučili pišući u prašini i lugu.

Da su u Dobranjama bili doista rijetki koji su znali pisati, pa makar i samo svoje ime, vidi se iz prijepisa Matica vjenčanih koji su sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Naime, prigodom sklapanja brakova svaki od kumova trebao se potpisati, kao i mladenci. No, tamo se može pročitati da "se ovi ne znaju potpisati te čine križe". Takvo stanje se nalazi sve do 1937. god.

Osjećala se neminovna potreba za školom te su tadašnji župnik Ivan Vrdoljak i seoski glavar Perko Milardović uputili molbu organima kotarske vlasti. Škola je napokon otvorena premda nije bilo školske zgrade. Prva učiteljica je počela s radom u privatnoj kući, u zaseoku Vuletići 1939. No, roditelji ispočetka ne shvaćajući potrebu škole, svoju djecu radije šalju da paze stoku na ispaši zbog čega 21. svibnja 1939. "Općina Imotski šalje opomenu Banske uprave o nemarnosti roditelja koji ne šalju djecu u školu da ih se opomene". Tog ljeta napustila je Dobranje i učiteljica, pa župnik ponovo urgira kod vlasti sada, Banovine Hrvatske u Zagrebu 16. rujna da se pošalje učitelj.

Ratne neprilike bile su smetnja u radu tek otvorene škole ali, na već započetim temeljima lakše je bilo nastaviti poslije rata, premda ni u ratu nije bilo duljih prekida škole. U tako tijesnom prostoru i slabim uvjetima škola radi sve do 1953. god.

A onda je otvorena nova, od kamena sagrađena škola. Izgrađena je usred kamenjara gdje je okoliš nepristupačan za rekreaciju i slobodne aktivnosti djece. To se dogodilo zbog toga što je nekolicina tražila da škola bude jednako udaljena od svih zaselaka.

Škola

U Dobranjama se održava nastava samo za niža četiri razreda osnovne škole. Daljnja četiri razreda djeca pohađaju u Cisti Velikoj gdje putuju autobusom, a njihovi prethodnici su svakog dana pješačili pet kilometara do škole i pet nazad. Nakon osnovne škole gotovo svi đaci odlaze na daljnje šlolovanje u Split. Mnogo je Dobranjčana završilo različite škole i fakultete te svoj kruh zarađuju diljem lijepe naše.